Moji dani (Vol. 2)

Upravo procitah post na blogu Alea, u kojem pise o "dosljama" i "Sarajlijama" i osjecaju doma. Ne znam zasto, ali je cinjenica da to pitanje porijekla uvijek polarizira mase - kako na globalnom tako i na lokalnom nivou. U Evropi se vode diskusije oko stranaca, u koje ubrajaju i trecu generaciju potomaka osoba koje su se nekada u proslosti doselile u date zemlje. Sve je toliko konfuzno da ni njihovi ministri vise ne vladaju statistikama - da li je stranac i onaj koji je uzeo njihovo drzavljanstvo, ili samo oni sa stranim pasosom, ili svi koji su ikad imali strani pasos?! U Bosni I Hercegovini je to pitanje porijekla vec rafinirano, profinjeno. Federacija ili RS, Zenicko-dobojski ili Sarajevski kanton, Tuzla ili Mostar, grad ili selo, centar carsije ili periferija. Ali tu se ne zavrsava ova dioba - dijeljenje se nastavlja do zanra muzike koji se slusa. Medjutim, u tom zamrsenom klupku ljudskih strahova i kompleksa se jedan bitan detalj potpuno zanemaruje. Covjek.

Sta trebaju ljudi poput mene, kojih je sigurno na hiljade ako ne i milione sirom svijeta, osjecati prilikom takvih diskusija? Rodjena sam u jednoj zemlji, a odrasla u njih tri. Ukupno zivim vise godina van BiH, nego u njoj, ali i dalje nosim njen pasos. U rodnom gradu sam ona koja je otisla, u gradu koji sam izabrala sam jedna od onih sto su dosli. Ali ni za jednu stranu nisam prispjela. Samo statistika i politicko pitanje. Pitanja ove sorte prilikom upoznavanja su mi mrska - jer, odakle sam!? Ne znam, najradije bih rekla. Od svugdje pomalo, ali zato ni odkud u potpunosti. Ali ako to kazes, rizikujes da potpunom strancu zapocnes pricati svoju zivotnu pricu, te zato kazes kracu verziju. Sve zavisno od raspolozenja ja izaberem jednu od date tri zemlje. I odgovor nikad nije potpun, ali ni lazan. I to pitanje porijekla zaista ne bi bio za mene problem, da ga drustvo oko tebe ne cini jednim takvim. A zasto? Jer svi ocekuju da se definiras. Zato sto koliko god se mi pretvarali u sustini svoga bica svi ostajemo nacionalisti. Potreba pripadanja jednoj masi, jednoj zemlji, jednom narodu koji su i veci i bitniji od tebe samoga kao jedinke je drevna ljudska potreba ocigledno. I da se na tome zavrsi, ne bi bilo nikakvih negativnih konsekvenci. Ali se ne zavrsava na tome i toga smo svi svjesni. Pitanje porijekla se cesto poteze pod krinkom znatizelje, iza koje se u biti skriva daleko manje plemeniti povod: ladicarenje. Cim izgovorimo zemlju, pokrajinu, grad, selo iz kojeg smo potekli, u nasem sugovorniku se otvaraju ladice sa istim natpisima i vec unaprijed definiranim ili preuzetim misljenjima: Bosna - Divlji Balkan, USA - Priglupi Ameri, Njemacka - Marljivi Bivsi Nacisti itd. I prije nego je ta osoba provela pola sata u tvom drustvu, vec smatra da ima dovoljno informacija da te procijeni i svrsta tamo gdje po njenom misljenju spadas. Vec si okarakterisan, vec su ti prisili osobine koje tvoj narod, tvoja zemlja, tvoji sugradjani u nihovim ocima nose. Nemas sansu da budes jedinka, u prvom mahu smo svi uvijek samo dio jedne zajednice. Zasto je to tako? Mozda zato jer je to dio ljudske prirode - ta potreba za jasnocom i strukturom. Ali i zasigurno zbog desetina i desetina godina koje leze iza nas i koje su ucinile da nam je sadasnjica otezana bremenom proslosti. Zbgo drevnih strahova, alijanci, ratova i monarhija. I ono sto je nase - cemu pripadamo, je vecinom i prvi i glavni razlog da je i bolje.

Ovakva diskusija ce se u buducnosti sve vise i emocionalnije voditi, jer kroz otvaranje granica i globalnu mogucnost slobodnog putovanja i mijenjanja zemlje boravka, nikada na svijetu ranije nije dolazilo do ovakvih interkulturalnih strujanja kao danas. Ali ono sto je u tome svemu najbitnije je da se ne zaborave ljudi oko kojih se diskutuje. Ja nisam statisticki broj, niti to zelim biti. Vecinom nisam imala sansu da biram da li da idem ili ostanem tu gdje sam bila, i ucila sam da od tog haosa napravim ono najbolje sto mogu - da prihvatim cinjenicu da ima ljudi, koji nikada nece napustiti svoj rodni grad. I onda takvih koji ce se iz kojeg god razloga svoj cijeli zivot seliti. To gdje sam danas i odakle sam ne govori nista o tome kakva sam kao osoba. Mozda malo nestalna ili pak fleksibilna, kako se uzme, ali ne bolja. Ali ni gora. No ovakve diskusije nam upravo ovakav osjecaj daju - osjecaj manje vrijednosti. Jer te tjeraju da se definiras preko porijekla, sto vise ne mozes. I ne trebas! Jer - dokle god je tu ljudskost da povezuje, svejedno je sto nas razdvaja.

U ovom smislu, cheers!

Nakon svakog vikenda zakljucim da se moj zivot nista znatno nije promijenio od onog kojeg sam vodila kao studentica prije par godina. Istina, sada ne zivim vise u jednom studentskom sobicku i ne moram brinuti kako cu financirati naredni semestar, ali sem ovoga se nista znacajno nije promijenilo. I dalje sam neumorna u nocnim izlascima za vikend, nakon kojih slijedi spavanje do podneva naredni dan i konstatacija da ne mogu vise izdrzati dvije noci zaredom, a onda opet uradim isto i unistim se po ko zna koji put. I dalje mi je frizider vise dekorativna funkcija u koju nekad zalutaju jogurt i sir, salate i namazi. To da mi je u sporetu majstor "otkrio" dvije tepsije ne zelim na ovom mjestu ni spominjati, previse je sramotno - biti dvije godine u stanu i ne zaviriti u ladicu ispod sporeta je nesto sto se svakom moze desiti. Ako ne koristi tepsije ili rernu. Ja u rerni drzim sudje tj. serpe i ostale vece posude koje mi ne mogu stati u plakar. Elem, kako god da okrenem ne mogu a da sebi ne priznam da je moj zivot u biti studentski zivot sa tekucim racunom. I u biti bi sve bilo uredu da tu nisi malkice stariji prijatelji koji cine da se osjecas totalno neodgovorno i neodraslo. Dok ja razmisljam da li da kupim tu bezobrazno skupu, ali tako mocnu tasnu ili pak ustedim sto vise love za jednog ljetnjeg putovanja Toskanom, oni gledaju imobilije i pregovaraju sa kreditnim savjetnicima. Ili pozivaju na vjencanja, naselja, rodjenja prvog ili vec drugog djeteta. "Moras nam doci" ili "mi razmisljamo da kupimo veci stan" nisu vise fraze koje cujem iz usta nasih kucnih prijatelja, vec mojih bivsih kolega sa studija ili srednje i naravno da se kad tad nadjem u corsokaku savjesti, te ovako (klasika - obicno nedjeljom, nakon jos jednog neodgovorno provedenog vikenda) povlacim bilancu i postavljam sebi pitanja. Zasto ja ne razmisljam o kupovini stana? Sama ta pomisao da me neko 25 godina ima u saci i da moram 25 godina svog zivota spavati sa dugom me uzasava! A s druge strane znam itekako da ako iznenada ne naslijedim neko bogatstvo meni jos neznanog ujaka iz Amerike ili bolje Kine (radi fin. krize), nemam druge opcije do kredita! Ili iznajmljivanja stana do penzije. Koja mi se danas cini tako daleka i kao takva nije razlog moje glavobolje (kredit bi pak bio sadasnjice, dakle itekako razlog). Ali penzija ce isto tako aBd biti jednog dana realnost - dakle, aaaaaaaaaaaaaaa!!! Onda to vjecno zapitkivanje za moj privatni zivot. Ima li sta novo (ono sto misle je - ima li ko novi tj. kad ces konacno imati ozbiljnu vezu da te mozemo ukljuciti u krug naseg drustva sretnih parova), kad cemo mi tebi na vjencanje, mislis li imati djecu! For gadssejk, imam 29 godina ne 49 - nije grijeh ako zelim jos malo landarati kroz nocni zivot bez razmisljanja o prstenu, benkicama i trudnickom. Uostalom, uopste ne znam zelim li ikada biti u braku. Iskreno. Nekad se pitam - nije li to cisto od drustva preuzeti stav, tipa - tako treba, ili stvarno osjecam potrebu za brakom, kucom, djecom? Istina je da je ja jos ne osjecam, a vala i kako da je osjecam kada vecinom zelim pobjeci od frajera koje upoznam, Boze sacuvaj vezati se za njih cijeli zivot! Mozda je do mene, mislim sigurno je do mene - jer uvijek sam ja ta koja nesto sere okolo, ali onda su tu veceri kao sinocnja. Gdje sjedim na proslavi necijeg rodjendana - u biti rodjendana poznanice koja je postala MI (nema vise izjava u ja-formi, vec samo mi kao kod kraljeva ranije; vidis veza uzdize ocito) - gledam oko sebe i potiho se pitam nisu li te veze oko mene nastale i do sad opstale cisto iz straha od samoce? Kod nekih je prvi impuls fakat - ovo dvoje su se nasli! Ali ih ima i zaista gdje mi bude prosto zao, jer vidim da ih dijele univerzumi a oni to ili ne vide ili uspjesno ignorisu. A svako zna da nema gore samoce od samoce koja nastaje kada si u vezi s nekim ko te u biti ne cini sretnim ili ko to cini, ali ti vidis da nije uzajamno. Ali ko sam ja da sudim, moja najduza veza je ta sa TVom!

U biti - ova dilema se da rijesiti jednim jednostavnim pitanjem. Jesam li ja sretna s ovim zivotom koji vodim? Pa sad... Sigurno, mogla bih malo cesce kuhati i umjesto na izalaske novac stavljati na stednu, manje putovati i manje posjecivati koncerte, opere ili izlozbe. Ali onda to vise ne bih bila ja, vec neki moj alterego koji sam nabacila zared razuma ili tudjih ocekivanja. Imala bih mozda osnove tad za kredita i osigurala sebe kada budem stara i u penziji, ali da li bih ja danas bila zadovoljna? Odgovor je barem meni kristalno jasan. Dajem si jos par godina grace period-a. Jos samo par, saku jednu. Najkasnije sa 35 cu zaista, ali zaista razmisljati o kupovini stana i muzu. A do tad cu raditi ono sto sam i do sad - jednostavno zivjeti. Danas. U svakom trenu koji imam. Jer neko pametan je jednom rekao da je to jedni tren koji nam zaista pripada. Ovaj sad.

Nekad se osjecam kao da ljubavi vise nema na ovom svijetu gdje se svako bori za sebe, gdje ni ljubavnici nisu drugovi, a prijatelji su rivali. Tu, gdje tinejdzeri postaju ubice iz obijesi. Da, nekada je ova praznina u kojoj nedostaje ljudske topline glasnija i od zvukova histericne metropole.

A onda su tu veceri kao sto je ova. Banalne veceri, u kojima odlucis ostati kod kuce i napraviti nesto sto rijetko radis - skuhati sebi veceru! Pravu pravcatu, bez kesica ili mikrovalne - samo sporet, serpa, ti i neka ludo-ukusna izazovna bosanska kombinacija povrca. Mislila sam! Ali dosavsi u supermarket odjednom sam se obrela bez:

a) inspiracije

b) samopouzdanja da ja to mogu

c) pozitivnih misli u fazonu "radije cu kuhati nego lezati u kadi i citati knjigu"

d) inspiracije.

Hmmmm. Gledam onako u onaj kupus, prasu, mrkvu & co. i oni gledaju u mene. Muklo se smekamo. Vidim vec kako mi se karfiol u facu smije - ti i kuhinja, pih! O Boze, kontam, sta bi nana rahmetli rekla! Unuka joj ne zna prasu prepoznat! Ovako frustrirana sam zgrabila mobilni i okrenula jedini broj na svijetu koji mi u ovoj situaciji moze pomoci. Broj mame - memorisan pod jednim malim, ali ogromnim imenom u imeniku. KUCA.

Dva sata kasnije sam uspjesno zavrsavala spravljanje vecere. I gledajuci u onu prasu (ha!) i mirisuci onaj poznati miris, miris mamine kuhinje, po ko zna koji put uzeh u ruke mali crveni rokovnik, dio marketinskog materijala neke meni nepoznate firme "Simplex d.o.o." i maminu ostavstvinu od prosle posjete. U njemu, mamin fini rukopis na prvoj stranici, njeno ime i prezime. Njezno okrenuh tanke listove.

"Covjek nije ono sto izgleda, dobro i zlo su veoma bliski, nemoguce je dospjeti do dna covjekove duse. Literatura vrijedi samo ako tezi nemogucem." M. Selimovic

"Tvrdjava je svaki covjek, svaka zajednica, svaka drzava, svaka ideologija."

Zasto je izabrala ovaj citat, pitam se. Da li se osjecala zatocena? Ili jos gore - da li se osjeca zatoceno? Ili usamljeno bez nas? Da li je tako - da li smo svi mi samo tvrdjave? Tmurne, hladne i mracne zasebne tvorevine koje funkcionisu po nekom neznanom zakonu i gutaju zivot bez pitanja sta je laz, a sta istine. Sta vrijedi, a sta ne? Uzasna pomisao!

Slijede citati i citati iz Tvrdjave, prepoznajem njen rad - zivotni poziv s kojim je uljepsala i formirala generacije i generacije mladih, velikih ljudi. Otvorila im je kao i meni zlatna vrata ka beskonacnom svijetu knjiga - vrata koja vode iz svake tvrdjave. Vrata za koja, da bi izasao, ne trebas ni vizu ni novac, vec samo zdrav um i dozu znatizelje.

Preskacem par listova i dolazim do izgleda prave svrhe ovog rokovnika! U njemu su zapisani - gle cuda! - bezbrojni mamini recepti: kolaci, torte, pogace, pecenja, slatka! Nizu se listovi i listovi ispisani finim rukopisom ove divne velike zene, koja je znala bolje nego ja da ce doci jednom taj dan kada cu nanova pozeljeti... Pozeljeti da se vratim. Natrag. Kuci. Tamo, gdje su mirisi poznati i gdje je toplo i kada ne grije. Tamo gdje te ljubav nina da zaspis uvece, i gdje te brizna ruka pokriva u toku noci. Tu gdje si dio necega veceg od tebe i tako nadrastes samoga sebe.

I tu, iznad te moje serpe - mog mikrokosmosa u kojemu je tog trena eksplodirala zudnja i nostalgija za necim, sto je neuhvaljivo (vrijeme!) - i tog majusnog, a ogromnog dokaza da opet nikada nisi sam, pa i onda kada jesi, i da si voljen i onda kada nigdje oko tebe ne vidis ljubav ja shvatih sta je to...Ljubav. Ovaj mali kozni rokovnik ispisan finim majcinim rukopisom. Knjiga i zabiljeska koja skriva tajni recept srece: par kasika slatka, malo gorcina, cetiri vijeka uspomena, dvije kasikice slanih suza pomijesane sa ceznjom, cimetom i kaduljom, komadic bosanske nesrece i naramak neugasive i uvijek vladajuce ljubavi koja poput tajne spone drzi svaku bosansku porodicu. Ma gdje ona danas bila.

Hvala ti, Mama.

Zasto nikad ne mogu leci u krevet prije ponoci? Zasto ovaj snijeg pada i gdje je to proljece vise? Kad ce nam ukinuti vize i dokle ce vise trajati ovaj sadizam u formi prijetnja referendumom? Kako Grcka misli zacepiti tu rupu od deficita i dokle ce EU moci pumpati novac u propale banke, drzave? Zasto nama nisu pomogli? Sta da uradim da ponovo osjetim ono nesto u dusi, da se probudim iz ovog zimskog sna? Kako da krenem naprijed, ako ne mogu da pustim skroz ovo sto je iza? Ima li zivota poslije smrti i ako nema, gdje idu svi ti dragi ljudi? Kakav je to Operski bal ako su mu pocasni gost Katie Price i Dieter Bohlen? Kako sutra da se probudim na vrijeme? I na kraju - kad cu konacno nauciti da postavljam manje pitanja svijetu oko sebe, zacepim i jednostavno kazem - tako je kako je?! Hmmmm.

Sto vise razmisljam, to sam vise ubijedjena da je Sex and The City apsolutni vodic i priprucnik svake single cure u jednoj vecoj metropoli. Sjecam se jedne serije u kojoj Miranda iznervirano tvrdi da frajer koji je presao tridesetu, a single je, mora imati kvaku/problem. Da je to poput prirodne selekcije - oni koji se ne "svrstaju" su ti s manom. Te epizode sam se sjetila nedavno, nakon razgovora sa A.

Nas prosli vikend je zapoceo uzbudljivo. Ja sam imala drugi izlazak sa S. (42 god.), dok je A. tu vece tek upoznala K. (33 god.). Zubar je bio odusevljen mojom prijateljicom, koja je uistinu divna u svakom pogledu - pametna, slatka, zabavna, jednostavna iako obrazovana. I sve je pocelo vrlo obecavajuce - sutradan ju je vec zelio vidjeti nasamo, otisli su na veceru i imali perfektni prvi date. K. je bio pravi gentleman i nije uradio niti koraka previse. Nakon tog izlaska je uslijedila nedjelja neprestanog zivkanja i dopisivanja, sve dok me A. nije nazvala. Neku noc, kao sto rekoh. Mi zene imamo to sedmo culo kada se radi o ovakvim stvarima, tako je i A. nanjusila da nesto nije 100% uredu sa K. - uprkos njegovim pjesnickim porukama (ili pak upravo zbog toga?!). Mozda je jednostavno sumnjala da je predobar da bi bio istinit. I tako ga je nakon sedmice dana upitala nesto sto bi ustvari trebalo biti jasno kao dan sudeci po njegovom ponasanju - pitala ga je da li je single. K. je isprva krenuo okolisati (sto nikad nije vijesnik dobrih vijesti), dok na kraju nije skruseno priznao da je ozenjen i otac troje djecice, od kojih je najmladje staro 18 mjeseci.

Porazavajuca strana ovakvih iskustava nije toliko to sto se K. ispostavio kao prevarant, vec je ta jeziva spoznaja koja se radja u tebi u tom trenu. Spoznaja da je iluzorno vjerovati nekome. Pardon, ne nekome, vec svom partneru! O tome, da je ta suplja atrapa nekog posebnog u tvom zivotu uspjela probuditi neke osjecaje, nadanja i sanjarenja koja su dugo bila umrtvljena ja ovdje necu ni pisati, sto ne znaci da je to manje traumaticno. Kako zapoceti nesto novo, ako nemas povjerenja? S druge strane, kako vjerovati nakon ovakvih dozivljaja? Kud nisam pristala da se udam za svoju skolsku simpatiju E. u cetvrtom razredu kad me je fino i uljudno pitao sa svojih slatkih 10 godina...

"Moj" S. me je ubrzo nakon tog vikenda pozvao na treci date. Koji je bio fijasko, jer mi je S. dva puna sata zvakao uho zalopoljkom o svom zivotu ne postavsi mi niti jedno pitanje. Uz svo duzno postovanje, ali prilikom treceg izlaska ne moram da saznam da mu je mama zavrsila na psihijatriji, otac se ubio, a on do tridesete trazio sebe po nocnim klubovima Berlina. To je jednostavno previse i u biti me je samo prestrasilo - ako mi ove stvari prica nakon sto me je svega dva puta vidio, sta treba da ocekujem nakon dva mjeseca!? Da ima sado-mazo studio u podrumu?! Da je u nekoj otkacenoj sekti?! A ne, mislim da mi to ne treba u zivotu, dosta mi je mojih psihoza.

I tako sam i od njega (od)ustala. Oprostivsi se ispred kluba u kojem smo bili, ja osjetih ogromno olaksanje. Bilo je fantasticno znati da su mozda slobodni muskarci nakon tridesete blago udareni, ali da danas djevojke u svojim kasnim dvadesetim mogu od takvih specija u bilo koja doba dana ili noci odsetati. Natrag u svoj stan, u kojem mozda niko ne ceka na te, ali zato vlada blazeni mir. Bez glavobolje i mucnine u stomaku.

Cheers!

Katastrofe i nesrece se uvijek tako nemilosrdno-precizno okome na najsiromasnije od siromaha.

Zar u 21. vijeku, u dobu kada saljemo sonde na Mars i proucavamo nastanak svemira, u godini kada pustamo u rad CERN - zar je moguce da u istom tom dobu, na istoj ovoj zemlji koju nastanjujemo zajedno, zivote izgubi vise od 100,000 ljudi u samo jednom trenu? Jer oni nemaju jedan banalni seizmoloski zavod. Zar je moguce?

Zar je moguce da ima ljudi u ovoj Bosni i Hercegovini koji ce uvijek da pljuju po tudjoj nesreci. Ima neki meni nepoznati, magloviti razlog iz kojeg vecina mojih sunarodnjaka smatra da smo epicentar svijeta i svjetskog desavanja. Da smo uvijek najbitnija karika oko koje se velike politike i idelologije lome, neka magijom prevucena trouglasta povrsina zbog koje i CIA i Talibani i KGB zele da se okusaju. Zemlja koja je Stanjinu rekla NE, mjesto gdje je zacet Prvi svjetski rat, tromedja religija i idelologija na cijoj grbaci se eto cijeli svijet izivljava. I iz ovog stava se onda rodi u nizu stoljeca i decenija ovaj tromi, zaostali i neobjasnjivo-dicni stav koji ti naoko daje za pravo da na tudje nesrece gledas nadmeno, na uspjehe drugoga prezirno i uvijek pricu vracas na sebe i one rijetke trenutke kada je tvoja egzistencija imala neku relevantnost u svjetskom desavanju. Hemon je u jednoj od svojih kolumni napisao da je Sarajevo grad gdje se uvijek sve desavalo, a nista nikad ne desi. Ako je Sarajevo sinonim Bosne, onda slika postaje jos jasnija. Da, mi smo patili cetiri godine u ratu i zbog toga imamo pravo od sada pa nadalje da popljujemo bilo ciju nesrecu - kao da su oni jedini koji znaju za jad?! Sto bi ja zalila Haicane, zar su oni mene 93-ce? U ovoj zemlji niko nema prava da bude ni tuzniji, ni bijedniji, ni napaceniji od nas. Jednako kao sto ni uspjeh, napredak, otvorenost ne postoje nigdje drugdje do ovdje - pa gdje je u Europi napravljen prvi hamam? U Sarajevu zna se! Ma mi smo kulturu njima divljacima na Zapad donijeli! To sto danas koristimo u vecini sela rupe u zemlji kao toalet nije relevantno za ovu diskusiju. Niti sto imamo najvisu stopu nepismenih u istoj ovoj Europi, jedino su nas Albanci i Kosovari prestigli. Nije nista relevantno. Jer kao sto pametni Hemon rece - ovdje se vec sve desilo. Dok nam zemlja tone u zivo blato maloumne i kratkovidne politike ukrasene trikolorama, mi gledamo sa cigarom u ruci i fildzanom kafe na stolu u ovu vlastitu kataklizmu i otpuhujemo dim u oblake mudrujuci kako tone, eto, ali sta da se radi - i jer smo eto mudro zakljucili da se nista ne moze uraditi, valja se cvrsto drzati ove maksime - i niposto ne raditi nista. I kad smo otkrili ovu mudrost znanu samo nama, najumnijem i mudrijem naordu koji je ikad krocio zemljom, pa zar da nas prodrma ovakva tudja nesreca, gdje u jednoj od najsiromasnijih zemalja na svijetu zivote izgubi u svega tri dana desetine hiljada ljudi? Ne treba nam niko tu pricati o nesreci, mi je znamo vec odavno, sve smo prosli, imali i zemljotrese u Banja Luci i Pristini, imali ratove i okupatore, sve znamo i samo nama je jasno da se tu nista ne moze uraditi sem sjesti i ispusti jednu. Bas tako, Hemone, ovdje se sve vec desilo.

Gledam i citam i promatram i sto vise vrijeme prolazi, to mi je sve jasnije da je zemlja odraz naroda. A njeni lideri utjelovljenje opsteg stava. Da ova stagnacije ne dolazi s neba, da je vlastiti proizvod ove apsolutne inertnosti i nespremnosti da se pogleda van svojih granica. Da se pokaze humanost, kada je trenutak za toga - u rijecima suosjecanja, a ne ljutite uvrijedjenosti sto eto, za Boga, sada ta nesreca nekih Haicana baca nasu u sjenu!!! Da se napravi korak naprijed kada je jasno da je iza nas jos samo jaz. Otici ce svi ispred nas. Pardon, otisli su svi ispred nas. I ta genocidna Srbija se probudila, promijenila svoje ruho i nabacila moderni europski izgled, pa radi na svom imidzu. A sta mi radimo? Mi sjedimo u svom trokutu, pijemo kafu po vazdan, pusimo i jebatamo svu znanu i neznanu familiju svakome ko se samo usudi da nas i ono sto je nase u bilo kojem vidu pokusa umanjiti. Pa makar to bilo i ovakva jedna nesreca.

__________________________________________________________________________

"Jebo vas Haiti, jesul oni slali nama pare u ratu. Jesu, al u .... Znatel nekog odatle mozda?? Bolje te 3 KM dajte nekom ko prosi...naravno ne ciganima."

Komentar korisnika pod nadimkom "BH-Forever" sa jednog od foruma.

Skriputanje snijega pod nogama, zvonki smijeh djece koja se klicuci spustaju niz brezuljak na hitrim saonicama i bijeli pudrasti plast kud god pogled odluta... Zimski dan. Mozda me je neka potiha ceznja za danima djetinjstva istjerala ovaj dan iz tople kuce na hladan vazduh, ali znala sam da me nesto neodolivo vuce do mjesta gdje je snijeg jos netaknut. Gdje ga jos ima, gdje ne kopni i ne biva uprljan stopama odraslih. Tamo sam htjela, tamo gdje su se i svi ovi mali covjeculjci crvenih nosica iskupili i rasuli poput sarenih lopti uvaljanih u bijeli secer. Koja radost, Boze! Na trenutak sam zaustavila svoju snjeznu setnju i promatrala ovu sliku zivota u njegovoj mozda najljepsoj i naiskrenijoj formi. Isprva sam ih gledala ocima odrasle osobe, ali sa svakim novim spustom, sa svakom novom grudvom i Snjeskom Bijelicem sam se vracala. Korak po korak, godinu po godinu, sve dok nisam konacno prispjela. Tamo gdje sam i ja jednom bila dijete...

I onda... Sejtih se Adinine crvene vunene kape sa bijelom kicankom! Svaki put bi joj pala nestasno preko smedjih vragolanskih ociju, a ona bi je onako zajapurena hitrim pogledom glave bacala unatrag dok je gurala sanke na vrh brda gdje sam je ja vec nestrpljivo cekala. Kako sam samo voljela ta nasa zajednicka zimovanja - nije nam bilo kraja! I cudno, ali kada god pomislim na te dane, ja uvijek samo cujem Adinin razdragani smijeh i mnostvo isprekidanih, nepovezanih scena. Cas se spustamo niz hrstavi snijeg, cas promrzlih obraza i drhtavih nogu stojimo u predvorju hotela, onda je vidim iza sebe na crvenim saonicama dok je vucem niz snijeznu stazu, zatim smo na nasem imaginarnom trapezu i skacemo zakocenuvsi se od smijeha na nasa ludovanja i djetinje igrarije... Bili su to dani apsolutne nevine srece. Dani kada jos nijedna kap krvi u nama nije bila zakoracila u svijet odraslih, momenti kada nam se cijeli zivot koji je bio ispred nas cinio bas kao i taj nevino-bijeli, netaknuti, cisti snijeg: savrsen i miran.

Prenuta zvukom automobila zastadoh na jedinoj raskrnici ovog parka i shvatih da sam odlutavsi u mislima vec odavno napustila djecju plazu. I da ne mogu nazad. Adina. Moja krv, pola mene je njeno i ona je moja. Skupa odrasle, skupa ucile da skijamo, zajedno smisljale kako da dohvatimo nanino slatko od visanja sa vrha kuhinjskog ormara, zajedno kovale planove sta cemo biti kad porastemo. Ona me je naucila da se s lopovskom kukom da lakse penjati na orah i s njom sa prvi put otkrila gnijezdo lastavice. Sve moje uspomene su vezane za nju, bez nje nema ni dijela mene. I kako onda, kako onda da se pomirim sada da je ona bolesna?

Oko mene su sada samo tisina i opet snijeg. Ali ovaj je prljav i blatnjav.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Pozelila sam te, javi se barem porukom. Samo da znam kako si."

"I ja sam tebe. Nisam trenutno dobro. Povukla sam se u sebe, nista nije kao prije...tesko mi je sve to akceptirati i strah me buducnosti."

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Da, nista nije kao prije...

Ah, gdje ste sada dani bezbriznog djetinjstva!? Gdje je sada moja vesela, razdragana Adina koja se ne boji ni provalije ni vlastitog straha, vec se hrabro spusta niz padine Jahorine odlucnog pogleda ustremljenog ka naprijed? Gdje sam ja, optimisticna i nasmijana, ubijedjena da nas dvije mozemo sve zajedno, da nema granica, nema rijeci NE MOZE, da je sve moguce? Sta da ti kazem, Adina, duso moja, sta da ti kazem na ove tvoje rijeci koje me bodu gore od ijednog bodeza? Zar da ti priznam da je i mene toliko strah od tog sutra da mi ruke drhte dok citam ove tvoje rijeci? Da se i ja bojim buducnosti? Da ni ja ne mogu da prihvatim da te je ova mukla bolest izabrala, da odbijam da te gledam kao pacijenta, da se uzasavam pomisli da ti jednog dana neces moci ustati iz kreveta? Ne!! Odbijam da to prihvatim, odbijam da budem razumna i da razumijem! Necu nista da razumijem, danas necu nista da razumijem, zelim samo da opet cujem onaj njen smijeh kao nekad. I hocu nazad, hocu da spakujem nas dvije i vratim se tamo. Tamo gdje nema suza i straha od buducnosti, tamo gdje je snijeg bijel i cist i gdje nema tragova stopa odraslih!

Stojala sam ispred brezuljka niz koji su se spustali razdragani malisani, nasmijani i vedri, sa zajapurenim vlaznim nosicima sve dok mi se prsti nisu zamrzli i suze presahle. Snijeg ipod njihovih nozica je bio bijel poput alabastera. A ja sam oko sebe vidjela jos samo blato.

Sav moj snijeg je danas okopnio.

Ovih dana se borim sa jednim pitanjem na koje nikako da nadjem zadovoljavajuci odgovor. A u biti je stvar vrlo jednostavna, mada zanimljiva. Jer jednostavne stvari su rijetko i zanimljive, barem meni. Muskarcima naprotiv cini se da je upravo obrnuto. Sto je nesto jednostavnije, to kod doticnog gospodina interes vise raste. Ako ovo nesto u recenici zamijenimo sa njom, stvar dobija jasnije konture. Dakle, da li je moguce da muskarci preferiraju jednostavne zene? I ako je tako, zasto?

Za ruckom u menzi se moj omiljeni kolega M. poceo da jada zared njegovog najboljeg druga Karla, koji je vec godinama sam. Posto ga i ja licno poznajem, moj komsija u birou ne propusta prilike da iznese svoj jad i cemer, jer toliko je situacija u kojima bi bilo divno da Karl ima djevojku te da oni izadju u parovima, ali sta da se radi - K. ne moze biti peti tocak na kolima, a ni Teresa, M-ova djevojka to ne zeli... Kao visok i naocit mladic od svojih 31 godinu, K. u biti ne bi smio imati problema naci djevojku. Uz to je obrazovan, ima pristojan posao, pomalo je doduse stidljiv ali zabavan - uz eto najbolju volju nisam mogla da vidim razloga zasto je K. sam, iako tako ocajnicki zeli djevojku. Prilog ocajnicki ovdje svjesno koristim, jer je za mene kupovina nekog bolesno-skupog auta najnovije XY-tipe zared uvecanja svog ega kristalno-jasan potez jednog ocajnika. No, niko nije savrsen.

"Ne znam u cemu je problem... on upoznaje dosta djevojaka, ali nikako da se nesto razvije." 

"Mozda ima prevelika ocekivanja?! Je li ikada rekao sta ocekuje od svoje buduce djevojke, kakva treba biti etc?"

"Ma nije u biti izbirljiv (ovo je tacno), ali znas jednom prilikom jeste rekao da bi volio imati djevojku koja bi barem malo bila ovisna o njemu, razumijes...?!" - zbunjeno unezgodjeno zavrsi M.

Aha. Da bude ovisna. O njemu. Sto znaci da ima ili manju platu od njega, ili nize obrazovanje, ili stan na kiriju ili da je tek napunila 21 godinu, pa da ima sve ovo u jednom. Tada se jos nisam dublje u ovu materiju dala, sve do skorog poznanstva sa S. kojeg sretoh na jednoj zabavi. S. je tip onih muskaraca kojima ne mozes odrediti godine, ali znas da su stariji. Ovaj je definitivno stariji - 42. Covjek, pardon - zena, bi rekla u ovom slucaju zreo muskarac! Ali uvijek se sjetim svoje profesorice logike i lekcije izvodjenja pogresnih zakljucaka iz istinitih premisa. Dok smo tako uz pice saznavali malo vise jedno o drugome, ja sam shvatila da su zadnje dvije veze ovog muskarca, sto su bile vrijedne spomena, bile sa djevojkama znatno mladjima od mene. Da budem preciznija - jedna od njih je bila sa djevojkom od 20 godina. Neka mi sada neko objasni sta jedan covjek od 42 godine moze da nadje zajednicko sa gotovo-djevojcicom od 20? Naravno - sem seksa i trofejskog ponasanja u krugu svojih prijatelja, apsolutno nista. A ovo su samo dva mala primjera iz paleta promatranja. Sve moje prijateljice su apsolutno samostalne mlade zene, koje su iz vlastitih snaga i napora, ucenja i dokazivanja postigle u jednoj njima stranoj zemlji ono sto neki u vlastitoj postignu mozda zahvaljujuci prezimenu. Sve su obrazovane, svestrane - zainteresovane pored struke u kojoj rade i za umjetnost, muziku, politiku ili knjizevnost, zive su i vole da zive, putuju i tulumare. Odgovorne su, te vec imaju milion sklopljenih osiguranja koje ce i njihovim potomcima osigurati malo laksi zivot nego njima, lojalne i cvrstog i cistog karaktera. I sve su same. Usudjujem se reci da su kaznjene na romanticno-emocionalnom planu za svoj uspjeh u svim ostalim oblastima zivota. A kazna - iako ne izvrsena svjesna, dolazi upravo od suprotnog spola.

Problem emancipacije je taj sto je ovaj proces muskarce suptilno kastrirao. Sto je vise jacala uloga zene u drustvu, zajednici, na radnom mjestu i u javnosti, to se muskarac u svojoj muskosti poceo sve vise skupljati i krpiti, osjecajuci se potkradenim za njemu jedno drevno pravo. Pravo da ON bude taj koji posjeduje. Onaj koji posjeduje ugled, posao, kucu, novac, auto, te napokon i zenu. Ali gle - odjednom se ovaj drevni red preokrenu, zena je zbacila kecelju sa sebe i uzela laptop u ruke te postala sef jednog internacionalnog koncerna ili cak jedne od najjacih nacija danasnjice. Uzimajuci u obzir cinjenicu da se muskarac do skora prvenstveno definisao preko onoga sto posjeduje, ova nova podjela dobara ga je debelo poljuljala. Oni koji nisu postali pederi i koji se nisu ozenili sa prvom djevojkom u svom zivotu su krenuli u potragu za svojim izgubljenim samopuzdanjem i nasli su ga -  traraaaaaaaa - ili u a) mladim, gotovo maloljetnim djevojkama koje im ne predstavljaju nikakvu prijetnju ili b) u zenama jednostavnog sklopa s kojima mogu upravljati i koje ce im se diviti barem to bilo sto je on pravilno identifikovao emociju. Cast izuzecima, kojih je vrlo malo i gdje ih velika vecina nazalost izgleda poput lose odjevenih Woody Allen-a, ali ova slika je uvijek ista. Koliko puta je svako od nas cuo za muza koji je svoju zenu ostavio zbog sekretarice, studentice ili u slucaju g. Clintona, dozvolio da ga jedna praktikantica kosta najboljeg posla na svijetu? Ima itekako dobar razlog zasto je samozaljubljeni Narcis bio upravo muskarac, a ne zena. Muskarac ne treba ni pretjerano lijepu, a jos manje pretjerano pametnu ili samostalnu zenu na svojoj strani. Ne, on treba jednu koja ce da mu se divi, u cijim ocima ce on moci da gleda svoj obljubljeni odraz, da se kupa u njemu dok mu se pamet ne pomuti i on se ne oklizne i padne u narucje neke druge, cije su oci jasnije i bolje ogledalo.

Rjesenja cini se nema - ideje ljubavi se ne mozes odreci, jednako kao sto se ne mozes ni sebe odreci - takva kakva si. Niti to zelis. Mozes dakle nastaviti izlaziti sa raznoraznim Ks i Ss i nadati se da ce se jednog dana jedan od njih ispostaviti kao Mr. D. Ili se mozes pretvoriti privremeno u jednu luckasto-naivnu curku - ali to te nece usreciti. Ili pak mozes poceti koristit muskarce na isti nacin kao sto i oni koriste zene!? Ali nijedna od ovih varijanti mi nekako ne odgovara. Preostaje nam samo da se nadamo da negdje vani postoji dovoljno Mr. D(arcy)s da usrece sve ove sjajne djevojke koje su uprkos nizu godina losih datova uspjele izbjeci depresiju!

Jos jedna godina se blizi kraju. Kao i svake, pokusavas povuci bilancu, zbrojati stvari koje su bile dobre, oduzeti one zbog kojih si imao neprospavane noci. I potajno se nadas da ce ove prve nadvladati. Postavljas sebi nove stare ciljeve. Prestati pusit, smrsat, konacno obnoviti francuski, pronaci novi hobi (kreativni!), polozit vozacki, zapoceti pisanje romana, naci mozda novi posao, zaljubiti se. - ono standardno. I shvacas lagano da se ciljevi ponavljaju, jednako kao i vlastita nevoljkost da se promijenis. Jesu li to godine ili tromost. Ili se tromost javlja sa godinama? I sigurnim ali dosadnim poslom? Oprastas se. Svake godine se oprastas s jednim malim snom. Uvidjas da su sanjarije djetinjarije, igrarije. Da se na poljima od snova ne pusta korijenje. Da si sada odrasla. Hah. Jesam, odrasla sam. I neko ti je nekad rekao da su to gluposti. I sto cesce na koncu godine sebi postavis jedan te isti cilj, uvijek nanova, pocnes se ubjedjivati da su oni upravu. Da jesu gluposti. Da to ionako nikad neces ostvariti. I zastanes na tren. Uplasis se. Da, uplasis se tog trenutka kada ces se naposlijetku oprostiti i od sebe, one sebe kakve te niko drugi do tebe same ne zna. One, koju ljubomorno-postidjeno skrivas u sredini prsa, u sridi... tacno tu, gdje nesto tiho trazi da ponovo pokusas. A ti se sve vise bojis vlastitog neuspjeha, vlastite neodlucnosti. Znas cega me je u zadnje vrijeme najvise strah? Da cu se probuditi jednoga dana, imati 45 godina i pomisliti kako sam totalno fulala. Poput misa koji je poletio da zagrize taj komad zlatnog sira i prije nego sto ga je sazvakao, shvatio da je zarobljen. Cijena ovog sira je sloboda.

Gdje su svi oni snovi? Gdje je onaj osjecaj da ti se zivot pruza na pladnju, kao na svedskom stolu, i izaziva te da isprobas sa svake hrpe ponesto? Da je sve moguce? Gdje su se sakrili entuzijazam, idealizam, romantizam i ostali izmi?! Mozes li sa 29 vec biti star? Imas li u biti uopste izbor? Mogu li se sutra probuditi i odluciti da vise nikada ne odem na svoje radno mjesto, da skupim svu ustedjevinu, spakujem se i krenem? Za Pariz. Ili New York. Negdje, gdje ce zivot biti ziv. Ili barem ja to mislim. Pardon, zamisljam. Sanjam. Ja cu reci da ne mogu, koliko god ovaj san bio sladak. Iz milion razloga, uglavnom racionalnih. On je jednom prilikom rekao da mogu. On je jednako tako jednom drugom prilikom - prije ove - ustao i ostavio zenu i zajednicko dijete, uselio se u mali stan u pokrovlju i na interfon stavio umjesto imena "The roof is on fire". Sa 38. Da mu se divim? Ili ga osudim? Da li je on upravu? Nije li zaista ono jedino bitno, to sta ja hocu - bez obzira na kolateralnu stetu? Ili me takva sreca ne bi usrecila? Ne znam...

Jos jedna godina se blizi kraju. A ja cu i u ovu novu uci kao ona stara. Ali ako se samo malcice potrudim, mozda ove konacno uspijem krenuti na te casove francuskog. Ili se zaljubim u nekog Francuza (bolja varijanta)! Ok, cilj br. 1 za novu: drzati se realnih ciljeva. Dakle casovi francuskog. Hmmm, mozda ucitelj bude Francuz.... vrlo vjerovatno....

Umiremo onog dana kada prestanemo sanjati.

Cetrnaesti sprat je sprat uspjeha, posljednji sprat u nizu drugih etaza u kojima sjede svi ti marljivi, ambiciozni, a cesto i pohlepno-nepromisljeni bankari iz odjela riznice, riziko-managementa, analize, kreditnih odjela, prodaje. Da, na posljednjem spratu ove banke vlada tanak vazduh - to je sprat za velike zvijeri i one male koje to zele postati, te vrebaju svaki trenutak da se barem na sekundu okupaju u sjenama ovih prvonavedenih. Sprat za velikane. Dok sam cekala da zapocne obligatorni govor (prvi od cijela tri), pogled mi je lutao snjeznim krovovima ovog grada koji se pruzao preda mnom. Zacudjeno sam prepoznavala konture parka, koji mi je sada djelovao tako strano, a kroz koji svakodnevno prosetam. Da, pticija perspektiva je ona siroka. Globalna. Ona koja ne mari za detalje, vec za ukupnu sliku - kompletni dojam. A ja sam ipak samo jedna zaba sa zemlje.

"Tu je, stigao je Dr. R!" - kolege su se vec bile uveliko sjatile oko bar-stolova zadovoljno pijuckajuci sampus iz visokih casa te grickajuci kolacice. Niko nije mario za ono sto ce biti receno, ovakve manifestacije su obligatorno-ugodne i beskrajno dosadne. Tu se sefovi slave - zbog svog rodjendana (kao sada), zbog kraja godine ili prosto jer su sefovi. Mali imperatori, sicusni diktatori koji ovdje svoj uglavnom veliki ego dodju suncati. A saradnici placaju svoj danak uljudnim smijanjem na svaku jos toliko glupu salu, te marljivo aplaudirajuci na kraju govora. Bez obzira na receno. Ne, to sto se kaze nije bitno. Ono sto je bitno je besplatni bife.

"Bife je otvoren" - cim su se ove carobne rijeci izgovorile, tri cetvrtine mog odjela je poput jata ptica poletilo ka svedskom stolu u uglu. Neinformisani promatrac bi pomislio da su ovi ugledni gentlemeni gladni. Da ovi jadni, tako haman mizerno placeni bankari nemaju doma sta jesti. Ma, da su cijeli dan gladovali, ni rucka da im nisu donijeli! Jadnici. Bijednici, pomislila sam gledajuci te gladne ruke kako grabe. Bez imalo ustrucavanja. Bez trunke stida. Pobogu, cega ili koga bi se oni trebali stidjeti?! Tu je stol prepun hrane - minijaturne kreacije gurmanskih dostignuca, ali tanjuri su veliki. A oci jos vece. Ja odjednom vise nisam bila gladna. Nekako sam naglo izgubila apetit.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Opet je sjedio na tramvajskoj stanici, do glave umotan - ustvari uvezan - u dvije otrcane deke, odsutno se njisuci naprijed-natrag. Do njega mali svezanj uredno umotan u spagu. Bio je sam. Kao i svako jutro u zadnjih pet mjeseci. S tom razlikom da je ovo jutro bilo jako hladno, zima je dosla u nas kraj, ali je on ostao. Odakle li si ti, nesretni putnice, ovamo dospio? Tamnoputo lice je odsutno zurilo nekuda u daljinu, na momente bi se zgrcilo, a onda razvuklo u osmijeh. Ne zeli da mu pomognemo, nece da ide u kliniku - mi ga obidjemo i snadbijemo stvarima, ali ne da nista vise. Izuzetno je ponosan - rekla je saradnica centra na telefonu kada sam je nekoc nazvala. Nekada bi Mr. White uzrujano hodao uokrug, glasno se raspravljajuci i svadjajuci sa nekim nama nevidljivim sugovornikom. Nekada bi cvilio i plakao. A danas je samo mirno sjedio i promatrao kako ledene pahulje silaze sa neba. Nespretno sam stojala ispred njega ne znajuci sta da kazem. U ruci cista vunena deka i par termo-rukavica - znala sam da mu ne mogu vratiti sunce Afrike, ali dati malo toplote - to sam zeljela. Smijesna sama sebi, stideci se ne zbog njega vec zbog ljudi koji su prolazili pored nas ne vidjevsi ga, ponudila sam mu ovu sitnicu izvinjavajuci se sto ga uznemiravam. Pogledao me je potpuno bistrim ocima i na engleskom jeziku odgovorio da mu nista ne treba. Da se zahvaljuje. Da mu je neprijatno sto ljude dovodi u nezgodnu situaciju. Kako ne moze prihvatiti deku, jer nema gdje s njom - njegov svezanj je vec pun, a on je ionako uvezan u deku. Ali hladno je, prigovorila sam nesigurno se osmjehujuci. A donijela sam vam i rukavice - pogledajte, debele. Ne hvala, osmjehnuo se napokon, ali on ne treba nista. Da ne brinem. Rekao je da mu je zao sto tu sjedi. Ljude uznemirava - ali on ne treba stvari poput deke, deka se daje covjeku koji umire. On bi trebao posao, mjesto da prespava i da se presvuce. Ali to mu ne mogu prolaznici dati. So I'm fine, don't worry - ponovio je. Mozda da vam donesem onda vecu torbu, pitala sam osjecajuci se tako bespomocno. Mozda, odgovorio je. I onda nastavio odsutno zuriti u daljinu kao da me nema. Negdje u tom trenu je njegova napacena dusa ponovo odlutala.

Teskog koraka sam krenula ka birou u ruci noseci kesu sa dekom i rukavicama. Poput krivca. Suze su mi se kotrljale niz ledene obraze mijesajuci se sa snjeznim pahuljama koje su sibale, pogled se mutio. Sva ta bljestava novogodisnja osvjetljenja, prepuni izlozi, topli dimnjaci - sve, sve to je grizlo i jelo nesto u utrobi. Kako je moguce, pitala sam se brisuci rukom obraze, da u ovom drustvu nepotrebnog izobilja, milionskih ugovora, tinejdzera koji stotine eura trose iz dosade ili obijesi, kako je moguce da u ovom drustvu moze da postoji ijedan covjek cija je egzistencija zastala ne jednoj tramvajskoj stanici. Na ovoj nehumanoj zimi da ima neko, ko sjedi umotan u deku. Vani. Usred jedne metropole. U paralelnom univerzumu. Odakle je Mr. White? Zasto je rodjen tu gdje je rodjen? Da nije rodjen tu gdje je rodjen, da je rodjen ovdje u ovom gradu gdje sada sjedi na tramvajskoj stanici, mozda bi on bio jedan od ovih uglednim muskaraca koji sjede u svojim toplim autima i kojekakvim S klasama? Mozda ne bi galamio na svog nevidljivog druga vec diskutovao sa svojih sest kolega za okruglim stolom, u odijelu i uz toplu kafu? Mozda bi on bio taj ko ce izumiti neki novi lijek, ili otkriti neku novu formulu? Ili neko, ko bi jednostavno kao i svi mi vodio jedan tihi, ali zadovoljni zivot sa toplim krovom nad glavom. Dakle, zasto? ZASTO!? Suze su se i dalje kotrljale dok sam se pela uz stepenice zgrade u kojoj radim. Zasto ja ovdje sjedim, a on tamo? Zar je zivot zaista igra bacenih kockica? Usudov hir? Udahnula sam duboku i maramicom otklonila tragove ovog neubicajenog jutra. U birou su me docekale dobrocudne, uhranjene kolege rumenih obraza. Nasmijani. Raspolozeni. Danas je jos jedna proslava sa besplatnim bifeom i skupim sampusom. Life is good. Juhu! Jipi! Ah jedite, jedite gladne oci - pomislila sam gorko, nikada se necete najesti. A negdje na ovoj zimi i dalje sjedi jedan Mr. White. Sam, umotan u dvije deke, sa jednim malim sveznjem. I tvrdi da mu ne treba nista, da ima skoro sve. Dostojanstven i ponosan sa svojim bremenom, u svojoj nevolji, uspio je da me postidi i prije nego sto sam mu prisla.

Opet sam gledala na krovove grada ispred sebe, pogledom trazeci njegovu tramvajsku stanicu u daljini. Pitajuci se ko je bogat, a ko siromasan u ovoj prici.

Moj veliki Mr. White, za tvoju dusu bi cetrnaest ovih cetrnaestih spratova bilo premalo.